Priče iz davnine

Ispričat ću vam jednu priču. Sasvim običnu priču, bez ikakve poruke ili skrivenog značenja, jednu bajku…

Jednom davno, u jednoj dalekoj dalekoj zemlji, iza sedam mora i sedam gora rodio se Yvo. Bio je to jedan naizgled potpuno običan dečko. U početku sve bijaše lijepo. Yvo se igrao sa ostalom djecom, ganjao srne i jelene, pomagao roditeljima i živio onaj idilični basnoslovni san. No, jednoga dana Yvo je, prateći leptira prekrasnih plavih krila, zalutao malo dublje u šumu. No nije očajavao, išao je dalje! Shvativši da se izgubio, panično je počeo tražiti bilo kakav izlaz iz omražene mu situacije. I tada ju je ugledao…

U sjeni jednog hrasta, nadomak njegovih nogu, nalazila se neka knjižica. Za razliku od većine njegovog sela, Yvo je bio pismen i, podignuvši je sa zemlje, naglas pročitao : ”Politika”. Iako se s tim prvi put susreo, naslov mu se učini neobično privlačnim, te odluči ju zadržati. Godine su prolazile, a stario je i mali Yvo. Nikad nikome nije rekao za knjigu, ali ju je zato stalno čitao. S vremenom ga je naučila mnoge zanimljive stvari. Prvo je počelo od rada. S ciljem poboljšanja života u selu, hrabro je prihvatio teret organiziranja poslova. I tako dok su drugi radili, Yvo je rukovodio njihovim dužnostima…iz svog kreveta. Ubrzo mu je krevet postao pretijesan za smišljanje obveza. Stoga se dogovorio sa stanovnicima da uzima samo jedan mali dio plodova njihovog rada kako bi osigurao kvalitetnu administraciju kakvu jedan čestit narod poput njih i zaslužuje. Nazvao ga je porez. Kako je vrijeme odmicalo, Yvo se sve više trudio pomoći ljudima. Zapravo, njegovo djelovanje je bilo toliko korisno da je odlučio da je odlučio rasteretiti narod nepotrebnih muka, poput njegovih prava i mogućnosti odlučivanja. Šta je Sizifu još jedan kamen? Ipak, taj veliki filantrop i altruist je velikodušno rekao da ako se narodu ne svidi njegova vladavina, neka samo glasaju i on će istog trena istupit. No to ga nije brinulo, jer je iza njega stajala cijela legija posthumno politički definiranih ljudi.

Godine su minule, a Yvo - kao dobro vino. Ničeg mu u život nije falilo. Kad bi zima došla, bezrezervno je dijelio savjete kako dijeliti pokrivač, iako su njemu noge uvijek na toplom bile. A narod kao narod, toliko kopanje i rad ih izmorili pa ne stignu razmišljat o pravici, nekako će se već snaći.

Moram priznati da sam zaboravio kraj priče, no vjerojatno je bio sretan. Mislim da dalje i možete sami. Ipak nam od malih nogu govore da sve ima sretan završetak… ja ne znam.

EKSKLUZIVNO!!! Intervju sa urednikom Studosfere!!! BLOGbaster*

Dragi naši,

evo nas nazad u još neviđenom izdanju. Donosimo Vam ekskluzivni video intervju sa članom studentskog zbora, urednikom Studosfere i zadnje, ali ne i manje važno, našim dobrim prijateljem, Dinom Đulom.

Od srca se zahvaljujemo Koraljki Munđer (http://finkachblog.studosfera.com/), Dijani Dunaj (http://bubamara.studosfera.com/) i Sanji Baron na ogromnoj pomoći i podršci tokom cijelog ovog projekta. Bez Vas ovo nebi bilo moguće*

Autori…

Svijeće, cvijeće i molitve

Dan mrtvih. Svakogodišnji kršćanski ritual, a nekima samo neradni dan. Prilika za okupljanje naroda koji je naučen živjeti sam. Za mene se iz obične tradicije pretvorio u nešto dublje, nešto puno značajnije. Shvatiš to tek kada se suočiš sa gubitkom. Kao i svake godine posjet veličanstvenom Mirogoju. Ogromno zdanje krije godine i godine povijesti, kako poznatih, tako i onih anonimnih. Obitelji, prijatelji, kolege, rodbina, svi na okupu dolaze se prisjetiti svojih izgubljenih roditelja, djece, rodbine…nevjerojatno je kako tamo sve uspomene ožive, poprime neku posebnu dimenziju u glavi. To mjesto daje toliku inspiraciju, pa iako je sve mrtvo osjeća se tako živo. Jesenje sivilo i kišno jutro zamijenjeno je šarenim cvijećem i svijećama. Najljepše je šta je svako od njih od srca. To je bar jedno mjesto gdje ljudskoj gluposti i zločestoći nema mjesta. Osjeća se neka privrženost i, zvučat će patetično, ljubav u zraku. Obilazak groblja uvijek me odvede preko polja gdje su pokopani branitelji. Uvijek na tom putu razmišljam koja je mladost nepovratno izgubljena i uvijek se sjetim rečenice pisca Mile Stojića: “Govoriti o mrtvima u ovom ratu nije zahvalno, jer o njima ponajvise govore i u njih se zaklinju oni sto su se za vrijeme rata obogatili, oni sto su preko noci od fukare postali gavani”.

Miris kestena i kiše u zraku užasno podsjeća na djetinjstvo. Nažalost, nije sve kako je nekad bilo. Konačno dolazim do onoga, meni važnoga. Prošlo je već osam godina, a sjećam se kao da je bilo jučer. Toliko emocija mi se miješa u glavi. Puno puta bijes i ljutnja zato što je otišao prerano. I onda odjednom tuga…što nije vidio kako završavam osnovnu školu, nije vidio kako maturiram, polažem vozački, upisujem faks…kad bi barem mogao vratiti vrijeme, barem na kratko. Nisu mi važni ni izgubljeni prijatelji, ni slomljena srca, ni svi krivi postupci…samo trenuci. Trenuci koje nikada nisam i koje nikada neću imati.  Trudim se ne ispusti suzu, ali teško je. Davno sam si obećao da više neću plakati, da treba krenuti dalje, ali nekad stvarno nije lako. Teško je jer mi je bio i uzor i potpora. Svaki uspjeh potajno pripisujem njemu i nadam se da me bar od nekud gleda. Svijeće, cvijeće i molitve na grob pa put kući. Dan mrtvih za mene nije jedini dan kad se sjetim svojih bližnjih. Ali život ide dalje…

…i ostaje samo nada da ćemo se jednog dana opet sresti