Djed Mraz u kratkim rukavima

Za početak velika isprika što nas nije bilo jako, jako dugo. Najviše onima koji su nas voljeli čitati iako iskreno mislim da takvih nije baš previše Malo faks, malo inspirativna blokada, malo lijenost….zapravo puno lijenost. No da pređem na post.

Sad kad su završila predavanja konačno se možete uživiti u ovo predbožićno doba kako spada. Pjesmice, priredbice, božićne reklame, rasprodaje, gužve u dućanima i božićni šoping svake godine ispunjavaju srećom kako mene, tako vjerujem i većinu vas. No za nas u kontinentalnoj Hrvatskoj, Božić bez snijega i nije baš nešto. Dapače, cijela ova vremenska situacija u protekla dva tjedna  ne daje mi da se uživim u cijelu ovu situaciju. Ova prokleto dosadna kiša baš vuče na jesen, a ne na 12. mjesec, a bogme ni temperature nisu neke koje otkrivaju zimu. I dok  se svi radujete kolačima i poklonima skrenut ću vam kratko pažnju na razlog ovakovom vremenu. Vama vjerojatno beznačajan, ali on je naš globalni problem…GLOBALNO ZATOPLJENJE…On u principu znači porast temperature atmosfere i oceana, a odnosi se na 20. stoljeće. Uzrok tome je čuveni efekt staklenika, a uzrok tome su industrijska postrojenja koja se iz dana u dan grade po cijelome svijetu. Iako se razno raznim ugovorima o smanjenju plinova pokušava to spriječiti, u praksi stvari ne funkcioniraju baš bajno. Svjedoci smo otapanja ledenjaka, povećanja razine mora, pa u krajnoj liniji i visokim temperaturama za ovo doba godine…previsokim. Vrijeme je postalo tolko promjenjivo da ide iz krajnosti u krajnost. Malo poplave, mećave i uragani, malo lagani proljetni povjetarac i sunce. Potaknut nedavno pogledanim filmom “Dan kad se Zemlja zasutavila”, svjestan sam da polako uništavamo svoj planet. I zbog bezglavog lutanja ljudi za profitom, grade se tvornice i postrojenja ko nikad prije. I zbog tih istih u Zagrebu sada nema snjega i Djed Mraz nema di sletjeti. Pa sve i da ima vjerojatno bi mu tu bilo prevruće. Ako ovako nastavimo, za 10 godina poklone će raznositi u kupaćim gaćama.

No da skratim, svjestan da ni ja ni vi skupa samnom tu nemožemo ništa promijeniti i pokušat ću se uživiti u Božić i blagdane unatoč jesenskom vremenu.  Želim vam svima sretan i čestit Božić i Novu godinu. Jedite puno kolača, darujte puno poklona, širite puno ljubavi. Najljepše želje, naravno, šaljem svojim dobrim prijateljima. Bio bi ljepši Božić da smo svi na okupu, ali možda dogodine…

Najljepše želje od redakcije Žute minute!!!

Priče iz davnine

Ispričat ću vam jednu priču. Sasvim običnu priču, bez ikakve poruke ili skrivenog značenja, jednu bajku…

Jednom davno, u jednoj dalekoj dalekoj zemlji, iza sedam mora i sedam gora rodio se Yvo. Bio je to jedan naizgled potpuno običan dečko. U početku sve bijaše lijepo. Yvo se igrao sa ostalom djecom, ganjao srne i jelene, pomagao roditeljima i živio onaj idilični basnoslovni san. No, jednoga dana Yvo je, prateći leptira prekrasnih plavih krila, zalutao malo dublje u šumu. No nije očajavao, išao je dalje! Shvativši da se izgubio, panično je počeo tražiti bilo kakav izlaz iz omražene mu situacije. I tada ju je ugledao…

U sjeni jednog hrasta, nadomak njegovih nogu, nalazila se neka knjižica. Za razliku od većine njegovog sela, Yvo je bio pismen i, podignuvši je sa zemlje, naglas pročitao : ”Politika”. Iako se s tim prvi put susreo, naslov mu se učini neobično privlačnim, te odluči ju zadržati. Godine su prolazile, a stario je i mali Yvo. Nikad nikome nije rekao za knjigu, ali ju je zato stalno čitao. S vremenom ga je naučila mnoge zanimljive stvari. Prvo je počelo od rada. S ciljem poboljšanja života u selu, hrabro je prihvatio teret organiziranja poslova. I tako dok su drugi radili, Yvo je rukovodio njihovim dužnostima…iz svog kreveta. Ubrzo mu je krevet postao pretijesan za smišljanje obveza. Stoga se dogovorio sa stanovnicima da uzima samo jedan mali dio plodova njihovog rada kako bi osigurao kvalitetnu administraciju kakvu jedan čestit narod poput njih i zaslužuje. Nazvao ga je porez. Kako je vrijeme odmicalo, Yvo se sve više trudio pomoći ljudima. Zapravo, njegovo djelovanje je bilo toliko korisno da je odlučio da je odlučio rasteretiti narod nepotrebnih muka, poput njegovih prava i mogućnosti odlučivanja. Šta je Sizifu još jedan kamen? Ipak, taj veliki filantrop i altruist je velikodušno rekao da ako se narodu ne svidi njegova vladavina, neka samo glasaju i on će istog trena istupit. No to ga nije brinulo, jer je iza njega stajala cijela legija posthumno politički definiranih ljudi.

Godine su minule, a Yvo - kao dobro vino. Ničeg mu u život nije falilo. Kad bi zima došla, bezrezervno je dijelio savjete kako dijeliti pokrivač, iako su njemu noge uvijek na toplom bile. A narod kao narod, toliko kopanje i rad ih izmorili pa ne stignu razmišljat o pravici, nekako će se već snaći.

Moram priznati da sam zaboravio kraj priče, no vjerojatno je bio sretan. Mislim da dalje i možete sami. Ipak nam od malih nogu govore da sve ima sretan završetak… ja ne znam.

EKSKLUZIVNO!!! Intervju sa urednikom Studosfere!!! BLOGbaster*

Dragi naši,

evo nas nazad u još neviđenom izdanju. Donosimo Vam ekskluzivni video intervju sa članom studentskog zbora, urednikom Studosfere i zadnje, ali ne i manje važno, našim dobrim prijateljem, Dinom Đulom.

Od srca se zahvaljujemo Koraljki Munđer (http://finkachblog.studosfera.com/), Dijani Dunaj (http://bubamara.studosfera.com/) i Sanji Baron na ogromnoj pomoći i podršci tokom cijelog ovog projekta. Bez Vas ovo nebi bilo moguće*

Autori…

Svijeće, cvijeće i molitve

Dan mrtvih. Svakogodišnji kršćanski ritual, a nekima samo neradni dan. Prilika za okupljanje naroda koji je naučen živjeti sam. Za mene se iz obične tradicije pretvorio u nešto dublje, nešto puno značajnije. Shvatiš to tek kada se suočiš sa gubitkom. Kao i svake godine posjet veličanstvenom Mirogoju. Ogromno zdanje krije godine i godine povijesti, kako poznatih, tako i onih anonimnih. Obitelji, prijatelji, kolege, rodbina, svi na okupu dolaze se prisjetiti svojih izgubljenih roditelja, djece, rodbine…nevjerojatno je kako tamo sve uspomene ožive, poprime neku posebnu dimenziju u glavi. To mjesto daje toliku inspiraciju, pa iako je sve mrtvo osjeća se tako živo. Jesenje sivilo i kišno jutro zamijenjeno je šarenim cvijećem i svijećama. Najljepše je šta je svako od njih od srca. To je bar jedno mjesto gdje ljudskoj gluposti i zločestoći nema mjesta. Osjeća se neka privrženost i, zvučat će patetično, ljubav u zraku. Obilazak groblja uvijek me odvede preko polja gdje su pokopani branitelji. Uvijek na tom putu razmišljam koja je mladost nepovratno izgubljena i uvijek se sjetim rečenice pisca Mile Stojića: “Govoriti o mrtvima u ovom ratu nije zahvalno, jer o njima ponajvise govore i u njih se zaklinju oni sto su se za vrijeme rata obogatili, oni sto su preko noci od fukare postali gavani”.

Miris kestena i kiše u zraku užasno podsjeća na djetinjstvo. Nažalost, nije sve kako je nekad bilo. Konačno dolazim do onoga, meni važnoga. Prošlo je već osam godina, a sjećam se kao da je bilo jučer. Toliko emocija mi se miješa u glavi. Puno puta bijes i ljutnja zato što je otišao prerano. I onda odjednom tuga…što nije vidio kako završavam osnovnu školu, nije vidio kako maturiram, polažem vozački, upisujem faks…kad bi barem mogao vratiti vrijeme, barem na kratko. Nisu mi važni ni izgubljeni prijatelji, ni slomljena srca, ni svi krivi postupci…samo trenuci. Trenuci koje nikada nisam i koje nikada neću imati.  Trudim se ne ispusti suzu, ali teško je. Davno sam si obećao da više neću plakati, da treba krenuti dalje, ali nekad stvarno nije lako. Teško je jer mi je bio i uzor i potpora. Svaki uspjeh potajno pripisujem njemu i nadam se da me bar od nekud gleda. Svijeće, cvijeće i molitve na grob pa put kući. Dan mrtvih za mene nije jedini dan kad se sjetim svojih bližnjih. Ali život ide dalje…

…i ostaje samo nada da ćemo se jednog dana opet sresti

Veliki prasak…

Pozdrav svima. Iako smo djelomično redefinirali sadržaj našeg bloga početkom tekuće godine, naredni post se vraća korijenima i upušta u dobro poznata besmislena naklapanja i analize frustracija iniciranim od strane svakidašnjih ali i atipičnih događaja. Današnja tema je nedavni tragični događaj koji se dogodio u Vlaškoj. Naravno da je tema dosada postala već poprilično izlizana, no naglasak posta ne tiče se same osobe i njenog značaja, pa ju neću ni spominjati.

Bitan je čin. Kako je moguće da u zemlji utemeljenoj na demokrativnim načelima i organizaciji državnih institucija se događaju stvari zbog kojih udio građana počinje kalkulirati da li i kada im se isplati izaći van na ulicu. Totalitarni režim od kojeg smo tako gordo i ponosito bježali prije skoro dvadeset godina zamijenjen je samovoljom nekolicine koji su jednostavno iskoristili plodno tlo ideala tadašnjeg vremena i praktički opljačkali kako materijalne tako i kulturne resurse naroda. To su danas ti isti ljudi koji stoje s obje strane novonastalog anti-mafijaškog zakona.

Kad je eksplozija odjeknula nalazio sam se parsto metara pored. Premda tad nisam znao o čemu se radi, došavši kući sve sam saznao i nisam mogao se ne zapitati što bi se dogodilo da sam bio neposredno pored nesreće. Ne znam, možda kupovao sendvič ili slično… Vjerujem da su se tako mnogi od nas i osjećali. Onda me preplavio gnjev. Ne zbog osobe, ne zbog lokacije, ne čak toliko ni zbog sredstva ubojstva, koliko zbog toga što me nije iznenadilo. Mislim, događaj sam po sebi je izazvao opće zaprepaštenje ali je, što je žalosno, samo pratio započeti lanac kaosa i nesigurnosti koji nam se nedavno nametnuo. Bomba je samo osvjestila narod da problem postoji, a nije glavni razlog problema.

Ja ne želim živjet u društvu gdje naručujem pizze jer ne želim izać po kruh. Gdje je stanje toliko ozbiljno da se različite političke frakcije ujedinjuju da bi učinile nešto? Mi jednostavno nismo zemlja koja si može dopustiti ovakve ekscese organiziranog kriminala i korumpiranih državnika jer svaki takav eksces nam izaziva izvanredno stanje u državi i strah…svih. Jer ne raspolažemo sa stotinama milijuna građana gdje se svaki oblik devijantnosti izgubi u moru i sivilu mase. Ne, mi funkcioniramo na razini sela, gdje svatko svakog uvjetno poznaje i posljedice svakog društvenog i državnog razdora su potencirane do beskonačnosti. I dok to ne shvatimo, oni psi s obje strane zakona će se ubijati i ubijati, odnoseći najvažniju kolateralnu žrtvu - državu.

pusa, autor…

Krumpiraaaa, lukaaaa, super sjeckooo!!!

Ovaj post nastao je isključivo iz opće frustriranosti i prijezira prema tobožnjim reklama, u ovom konkretnom slučaju prema Top Shopu. Dosta mi je! Dosta mi je da mi u pol serije, filma ili poluatraktivne emisije upadaju klauni prodajući kramu sa presmješnim imenom i još smješnijom namjenom. Ko to kupi, molim te?! Ko?! Kakve su to bedastoće da kuhaš na pari il da od frajera od tristo četrdeset kila u 3 tjedna naprave body buildera? I to samo uz 17 sekundi dnevne vježbe, zamisli. Ma ono, nemoraš ni vježbat skoro. Tolko malo dnevno moraš raditi da stigneš u pauzama dok žvačeš ručak. Kome oni oči mažu? Znam da postoji masa nepismenih i neobrazovanih ljudi, ali ove reklame su uvreda za ljudski rod, jer oni očito ljude smatraju hipnotiziranim debilima koji bi trebali kupovati ta sranja. To bi zakonom trebalo kazniti Ja bi ih natjerao da sve te proizvode sami pokupuju pa da onda vidim kako će im život postati besmislen. Ali to nije sve…ako pokupuju sve dao bi im i set nehrđajućih noževa besplatno….ali i to nije sve…ako nazovu odmah dobili bi i kuharicu sa 300 fantastičnih recepata…ali i to nije sve, tu je i gotovinski popust!! Aaaaaaaaa….!!!! Ima li tome kraja?

Osvrnimo se sad malo na nekoliko proizvoda koji su mi zapeli za oko i pogledajmo ironiju njihovog imena i njihove namjene. Za početak uzmimo “Merino čarobni pokrivač”. Šta može biti čarobno na jednom pokrivaču? Pokrivač ko pokrivač, uzmeš i pokriješ se. Ali ne, ovaj je poseban, ovaj održava posebnu mikroklimu i opće se ne prlja. Baš me zanima da skočim s blatnim tenisicama kak se nebi sprljao. Idemo dalje…”Super pinceta”. Kolko jedna pinceta može biti super?! Jel ova leti i da li možeš pucati iz nje? Ili samo čupa dlačice kao i sve druge pincete na ovome svijetu? Ako je tako onda baš i nije super…

I sad nažalost, vjerojatno jedan od najprodavanijih proizvoda sa vjerojatno najlošijom reklamom “Mokro suhi brijač”. Ko prvo, kakvo je to ime?! A ko drugo, za Boga miloga mogli ste stavit u reklamu muškarca koji se nije obrijao prije snimanja pa da ljudi stvarno vide kak to radi. O pardon, da netko to vidi kak stvarno radi mislim da mu nebi palo na pamet kupiti. Makar se sigurno nađe biser koji si to nabavi. I majko moja, šta znači ono mokro suhi?!?! Neka mi netko to pojasni. Ima toga još. Npr. “Super sjecko”. Vot d hel iz super sjecko i kakvo je to urnebesno smješno ime? Pa ja to nebi samo radi imena kupio, pa da i samo reže, maže, kuha, peče, pegla il kaj već to čudo radilo. Ironija sljedećeg proizvoda…set lonaca od 18 komada od ultra super inoxa bla bla bla, u 50 komada…18 lonaca u 50 komada?!?!?! Kaj je ovo neka šala?! Oni su sve ručke pribrojili u to?! Ma ja ću poludit…ali za kraj, poslastica. Proizvod koji je svrstan u kategoriju zdravlje, a u biti je sve kontra tome. “Pojačivač zvuka” iliti nekakvo super uho. Ironija je u tome da pojačava zvuk do 50 decibela. Ako uzmemo u obzir da je prag boli 120 decibela, a standardno radno okruženje iznosi 70 decibela, sa ovim super uhom došli bi ravno do praga boli. I šta će mi onda uho od kojeg me boli glava i od kojeg čujem još manje?! Pa ko izmišlja te proizvode?

A da ne spominjem kuhalo na paru na 6 katova…visoko skoro do stropa i neznam di bi to stavio, a kamoli kak bi posle na tim silnim katovima našao svoje pohano. Ti proizvodi jednostavno nemaju smisla i svaka čast onome ko na takve gluparije odlučiti trošiti svoj novac. Naravno, u ponudi fali legendarni plovak samolovak koji ne samo da sam lovi ribu, već ju filetira, pripremi i stavi na gradele. Tolko od nas! Pozdrav!

Izvor: http://www.tv-prodaja.hr/index.asp

Oni dani

Znate one dane kada, neovisno o tome koliko vam se lijepih stvari nedavno dogodilo, jednostavno sjedite doma i razmišljate? Ne s ciljem pronalaska odgovora ili nekakvog smisla, već naprosto gledate, razmišljate i osjećate sve. Doslovno imate doživljaj vremena, vremena na svojoj koži i prsima, i premda znate koliko mnogo ljudi stoji i oduvijek je stajalo iza vas, te pridajete relativno realan osjećaj vlastitoj važnosti, jednostavno se u tom trenutku osjećate udaljenim od njih. Ne u nekom depresivnom, čak ni sjetnom smislu, već čisto takvom. Primjećujete koliko su se stvari u suštini promjenile i koliko ste u svakom smislu dalje od onih, dobrih ili loših trenutaka, koji su vam se dogodili u životu. Nije da ste neosjetljivi na emocije koje ta prisjećanja izazivaju, one su tu u pozadini, nego čisto svaki komadić vaše trenutne svijesti je opčinjen promjenama i njihovom neizbježnošću.

Motus vita est. Kretanje je život. Toliko vam se toga dogodilo do sada da niste ni svijesni. Svaki čovjek je potencijalna inspiracija budućeg najljepšeg filma ili knjige. Vi svakoga dana glumite u filmu, autobiografskom miksu svih vrsta žanrova. Samo što to ne znate. Toliko dugo ga igrate i toliko ste se uživjeli u ulogu da zaboravljate stati i pogledati ga. A sami sebi ste zapravo najbolja publika. Jer tko bi trebao izvući pouku iz tog filma ako ne vi sami? Svaki film ima svoj početak i kraj. Vaši roditelji, odrastanja, ljubavi, škole, to ste vi. Pogledajte se! Stisnite play i pogledajte napokon ljude koje ste nasmijali, usrećili, rastužili. Znajte što ste živjeli. Jer treba se sjetiti prvog  poljupca da bi za njega mogli dati milijun dolara. Da bi istinski živjeli, moramo na trenutak to prestati činiti i sjest doma i razmišljati. Ne s ciljem pronalaska odgovora ili nekakvog smisla, već naprosto gledati, razmišljati i osjećati sve. I biti sam, kako bi primjetili da nismo sami… Imati one dane, rezervirane za dobar film

pusa od jednog filmofila u prepunoj kino dvorani…

Dio mene…

Ponovno je ova sveta dužnost pala na mene. Sveta dužnost ispunjavanja bloga sa nekolicinom ispraznih, možemo i reći poluplagiranih rečenica, od kojih će vjerojatno jednoznamenkasti broj Vas to pročitati. I nakon toga sve će ostati isto. Sunce će i dalje svitati, ptice će i dalje pjevati, a mi ćemo i dalje živjeti u ovom iskvarenom i zlobnom svijetu. Da li je to ono što želim? Mogu li riječi promijeniti svijet…događaje…pa barem i jednu osobu? Imaju li riječi toliku snagu? Moje sigurno ne…a ponekad bi htio da imaju. Ali nikako da nađem temu kojom bi privukao pažnju od svakodnevnih budalaština i ljudske gluposti…nikako da pronađem prave riječi, riječi koje će nekome nešto značiti, riječi koje će nekima biti utjeha, nekima inspiracija, nekima motiv. Ironično u jednu ruku, jer glava mi je puna ideja, misli, osjećaja i problema. I umjesto da su pospremljene u ladice, one su razbacane po mojoj glavi…stvaraju pravu zbrku i kaos.

Pun mjesec mi ni ove noći neda spavati. Ili uopće nije mjesec u pitanju? Kao i nebo vani moje je raspoloženje nekako sumorno. Kao da i moje raspoloženje čeka kišu…tako bi barem znao na čemu sam. I sada umjesto da spavam i odmaram organizam, sjedim pred tipkovnicom i uz zvukove James Blunta pokušavam napisati nekoliko smislenih rečenica, tek toliko da odradim ovaj zadatak. Zašto sam takav? Da li zbog vremena, hormona ili se raspoloženje dragih mi osoba odražava i na meni?  Ako je tako, zašto je tako? Zašto su ljudi toliko emotivna bića? Zašto opće postojimo, živimo, umiremo..?? Da li postoji život poslije života? Ako da, kakav je? Da li vjerujemo u sudbinu? Toliko pitanja u mojoj glavi…toliko nemogućih odgovora.

Ali vratimo se na sudbinu…da li nam sudbina određuje kako i gdje ćemo umrijeti? Ako je tako, to znači da je sudbina nešto loše, nešto što bi svi trebali izbjegavati. Ako je tako to bi trebao biti element pred kojim bi svi trebali bježati. Ali šta je sa sudbinom koja spaja ljude, čini ono dobro u životu, čini ih sretnim? Šta je sa sudbinom koja nekome zapiše dobitak na lutriji, nekome promaknuće na poslu, a nekome pravu ljubav?! Ako je tako onda je sudbina ultimativna ravnoteža života, jing i jang u našem kratkom vijeku postojanja. No je li moguće da je sudbina običan trik? Moguće je da sami utječemo na svoju sudbinu. Ako ne pušimo nećemo umrijeti od raka pluća, ako ne pijemo nećemo umrijeti od ciroze jetre, ako ne divljamo u autu nećemo nastradati u nesreći…isto tako ako puno učimo i budemo marljivi dobit ćemo promaknuće, biti sretni i ispunjeni u životu. Je li moguće da čovjek sam sebi kreira sudbinu? Gledajući iz te perspektive čovjek je sam sebi Bog i sa svojim, a i sa tuđim životom može raditi što ga je volja. Čovjek drugome čovjeku može oduzeti život, dakle on je Bog…upravlja životom i smrću, upravlja sudbinom, bira vrijeme i mjesto.

Ako u ovome svemu ima imalo istine onda mi je drago što sam okružen ovakvim ljudima kakvi jesu. Drago mi je što jesam to što jesam, ni lošiji ni bolji. Sa svim manama i ponekom vrlinom. Hvala svima što su od mene učinili takvu osobu. Hvala roditeljima koji su me podizali i odgajali, usadivši u mene neke osnovne ljudske vrijednosti. Hvala prijateljima što su bili uz mene kad sam bio na dnu, hvala svima što su bili tu kad sam bio sretan…hvala svima koji su bili uz mene kad to nisam zaslužio, hvala svima što su bili uz mene i kad ih nisam trebao. Hvala sudbini, životu, Bogu ili kome već što mi je sve prijatelje doveo u život. Bez vas nebi bilo ni mene…barem ne ovakvog kakav sam sad. I na kraju, hvala svima koji su uz mene u dobru i zlu. Zbog vas se iz dana u dan trudim biti bolji čovjek.

S Vama je svaki svijet bolji svijet!!!

Zašto muškarci varaju…?!

U potrazi za novim i neobičnim informacijama surfajući po internetu naišli smo na jednu zanimljivu tezu koja navodno daje odgovor zašto lošije polovice čine to što im se već, stereotipno il ne, pripisuje da čine.

Pa, zašto muškarci varaju? Na ovo pitanje nije lako dati odgovor, i zato prije nego počnemo s odgovorom potrebno je pojasniti što se zaista smatra varanjem. Za neke žene varanje je i ako partner pogleda požudno nekoga u prolazu ili ako na poslu na zidu ima kalendar golih ljepotica, ili ako čita Playboy ili gleda porno filmove…

U kojoj će mjeri žena misliti da je prevarena ovisi o njezinom samopouzdanju. Ako žena o sebi nema dobro mišljenje, u svojoj koži se ne osjeća dobro i nema samopouzdanja, može postati paranoična i na sam partnerov spomen nekog ženskog imena. Međutim ako žena nema problema sa samopouzdanjem i osjeća se dobro sama sa sobom i u vezi, mala je vjerojatnost da će se prilikom partnerovih pogleda na druge žene osjećati povrijeđeno i prevareno.

Prije odgovora na pitanje “Zašto muškarci varaju?” potrebno je najprije razumjeti i shvatiti što je normalno muško ponašanje. Da li vas uznemiruje kada partner pohvali dobar izgled nekog super modela? Neka nevina akcija koja ne dovodi u pitanje osjećaje koje muškarac gaji prema svojoj partnerici ne može naškoditi vezi. Važno je povjerenje i povlačenje linije tj. granice koja se ne bi trebala prijeći.

Varanje je posljednjih godina olakšao i moderan način života, ne kažemo da varanja nije bilo prije, ali danas ga ima više. Zašto? Parovi sve više vremena provode razdvojeni. Njegov posao, njezin posao, službena putovanja, odlazak na vježbanje i puno drugih dodatnih obaveza na kojima se mogu upoznati nove i zanimljive osobe.
Iako se to rijetko dogodi s namjerom, vjerojatno je da će se neko novo poznanstvo nakon intenzivnog druženja pretvoriti u nešto više.

Često muškarci vide seks kao svojevrsno ispunjenje, potrebu, način da budu zadovoljeni, a ako ne osjećaju ništa prema drugoj osobi osim želje za seksom, vjeruju da to onda nije pravo varanje. Nisu u stanju u tom trenutku spoznati dublji smisao i kakav će to utjecaj imati na njihovu vezu.

Jedan od mnogih razloga zašto će muškarac varati svoju partnericu je kada intimni odnosi „zahlade“ a trenutak uzbuđenja zamijene rečenice kao što su: „Ne večeras, umorna sam i boli me glava, Ne večeras, djeca mogu čuti, Ne sada imam posla, Ne sada…“

Muškarci imaju seksualne potrebe i želje. Ako u njihovoj vezi nedostaje romantike, ljubavi, seksa, pažnje… vrlo je vjerojatno da će muškarac postati sklon „švrljanju“.

Međutim, postoje muškarci koji su rođeni da varaju i upuštat će se u to bez obzira na sve. Njegova partnerica bi to trebala znati jer ako je s njim u vezi, onda ga poznaje, a onda je i svjesna u što se je upustila.

Ne može se reći da muškarci ne znaju da je varanje loše, u pitanu je u kojoj mjeri su svjesni dubljeg smisla prevare, i kakve su njihove seksualne potrebe i želje u odnosu na potrebe partnerice.

Izvor: Your-love-life.com

WC papir za svako dupe

Danas ćemo se pozabaviti jednom od najvažnijih stvari u čovjekovu životu, a to je WC papir. Mnogi od vas neznaju da prva upotreba šekret papira u ljudskoj povijesti datira još iz daleke 589. g. p.Kr., o kojoj je gospodin Yang Shitui pisao. Toliko o povijesti. Znanstveno je dokazano da WC papir utječe na vrijeme koje provedete na zahodu. Ako ste se zasitili standardnih ponuda WC papira koje pronalazite u vašem obližnjem dućanu, svoj WC možete osvježiti bogatom ponudom toaletnog papira koju možete naći na webu. Izbor je ogroman, a tu će se tako naći ponešto za estete, ljubitelje stripa, sudoku-fanove, ekologe, šaljivčine… Odaberite svoj!

Tako Renova prodaje papir u šest standardnih boja, uključujući i crnu. Možete tražiti jednobojno pakiranje ili miks.    

Just Toilet Paper, osim kolekcije papira sa zanimljivim uzorkom, ima i cijelu kolekciju za čitače na WC-u. Pa tako možete naći rolu punu viceva, šale Beavisa i Buttheada, kao i legendarne dosjetke pajtonovaca.

Odmotavajući rolu WC-papira možete i čitati stripove, no samo ako znate japanski, inače ništa od toga.
Ako planirate ili samo volite provoditi puno vremena na WC-u, tu je sudoku WC-papir kojim ćete ugodno (i korisno) popuniti vrijeme.    

Seventh Generation proizvodi i prodaje WC-role izrađene od 100% recikliranog papira, dok se pak Revenge WC-papir ne može potrgati. Uopće. Koliko god se trudili.

Ponuda je uistinu neograničena. Svoje cijenjeno dupe možete brisati WC-papirom s likom svog omiljenog političara, bodljikavom žicom, a ako vam ni to nije dovoljno, dizajnirajte svoj vlastiti.

Neka i Vaše vrijeme na zahodu bude kvalitetno provedeno. Toliko od nas…

Autori…